Da li smo od postanka sveta, svesti i smisla bili suštinski podeljeni u određene grupacije?
Da li je sve crno ili belo?
Jesmo li podeljeni na one koji nose ružičaste naočare i one koji vide samo tamu?
Ne mora uvek postojati jasno definisana linija ni stroga podela.
Postoji i siva boja, ona koja nastaje kada se pomešaju crna i bela - nešto između.
A mogli bismo sve da okrenemo naopačke, kao ovaj smajli, zar ne?
Da bismo od belog napravili crno, potrebna nam je samo sekunda.
Sekunda kao crv sumnje.
Sekunda kao zlokobna misao.
Sekunda kao loše osećanje.
Sve to uvek dolazi od onoga čije ime ne želim da spomenem.
Nije lepo da ovaj tekst kvarimo njime, ali moramo ga pomenuti.
Nasuprot tome, da bismo od crnog napravili belo,
eh, dragi moji, za to je potrebna snaga i to velika.
Snaga da vidiš zrak svetlosti u potpunom mraku.
Snaga da vidiš dugu kada je nebo preplavljeno tamnim oblacima.
Snaga da vidiš radost u očaju.
A ta snaga ne dolazi od nas samih, već samo od Njega.
Ne zavaravajmo se da možemo sami.
Možemo samo ako se okrenemo i zagledamo u Njegov lik.
Zato verujte, put pobede pozitivnog nad negativnim je dugačak i uzan.
Ali kada loše misli pretvoriš u dobre,
roptanje u zahvalnost,
tugu u radost,
onda znaš da si pobedio.
Postao si prvak, as, i nema ničeg lepšeg od toga nego da postaneš pobednik svog života.
Za kraj, a ne i najmanje važno što reče Gospod: "Zaista, zaista vam kažem: koji veruje u mene ima život večni", (Jovan 3:16)
A, šta je to drugo nego pobeda života?