Verujte mi na reč, sasvim neki drugi tekst bio je spreman. Priča koja je možda drugačija od svih ovih do sada. Ali... Ne možemo da ostanemo imuni na reke ljudi koji mirno stoje u redovima ovih dana. Kako sa radošću u srcu podnose i vrućinu i gužvu, kako među njima ima dece, starijih, mladih, jednom rečju svih.
Pristigli iz svih krajeva zemlje, regiona i sjedinili se da bi došli pred koga? Pred Majku Božiju, koja nas je toliko puta primila pod svoje okrilje i koja je nebrojano puta bila naš zastupnik pred Gospodom. Možda nismo ni znali ništa o ovoj svetinji. Nismo ni pretpostavili da ona postoji.
Kako smo mogli znati da je baš naš velikomučenik car Lazar poklonio ovu dragocenost manastiru. I da smo od onih koji su propustili da saznaju ove i još mnoge informacije o Pojasu presvete Bogorodice, ovih dana smo naučili, jer ipak ovakva stvar se događa jednom u nekoliko vekova. Nego, kad je tu među nama, da se izlije ogromna Božija milost na nas posle toliko godina, zar nije to poziv da se iz ma kog mesta uputimo ka Njoj. Biti deo tih ljudi koji mirno stoje, razgovarati o značaju i blagoslovu, još jedan je mali deo duhovne hrane. Dok stojimo pred hramom posvećenom našem Svetom Ocu Savi, ne možemo da ne osetimo blagoslov što smo njegovi. Da imamo mogućnost da se poklonimo ovako nečemu veličanstvenom. Dok čekamo, ne možemo da ne osetimo radost, jer smo baš tu i da ćemo uskoro celivati možda samo jednom u životu. Sa ljubavlju, molitvim i strahopoštovanjem, laganim korakom, lakšim od pera - približavamo se.
Nema žurbe, nema nervoze, samo mir i tihi razgovori okolo. I dok je noć uveliko pala, vetar polako pirka tek onako da pomeša osećaje zahvalnosti,
radosti i sreće što smo deo reda, koji čeka na dar koji je Majka ostavila za sobom. Ne bilo kakav dar, nego pojas koji je osvećenu utrobu obavijao, u kojem je nosila Boga. Zato dragi moji, ako već niste, budite deo tog reda i naka nas sve Majka Božija čuva i zauvek zastupa pred Svojim Sinom.